Stradanje Vukovara nakon njegove herojske obrane dramatično je i tragično poglavlje novije hrvatske povijesti, a riječ je i o jednome od traumatičnijih zbivanja u europskome prostoru u posljednjih više od pola stoljeća. Uz goleme ljudske žrtve i praktično iseljenje preostalih stanovnika, sam grad također je pretrpio divljačko rušenje i uništenje gotovo svih svojstava urbanog postojanja, da ne govorimo o institucijama i simboličkim mjestima kontinuiteta. Muzeji, galerijske i privatne zbirke također su bili žestoko poharani, opljačkani, ambijent i sredina gotovo lišeni svoje memorije, naizgled osuđeni na nestajanje.
Obnova i oporavak Vukovara idu teško i sporo, mnogi gubitci su nenadoknadivi i rane nipošto još nisu zarasle (pogotovo u obiteljima poginulih, ubijenih). Ali nitko se ne bi smio pomiriti s činjenicom da grad još ne živi punim urbanim životom, rezignirati pred teškoćama i odustati od plemenitih nastojanja vraćanja duha i atmosfere nekoć prosperitetnoga regionalnog središta. Muzejska djelatnost u tom smislu možda i ne može biti u prvom planu, ali svakako nije ni zanemariva ni nevažna, jer također okuplja raspršene snage i daje poticaj zamrlim stvaralačkim ambicijama.
Izložba koja predstavlja izbor iz mnogobrojnih donacija likovnoumjetničkih djela mjesnomu Gradskomu muzeju svakako je svojevrstan spomen na značenje Vukovara i njegova stradanja, znak neravnodušnosti mnogih slikara i kipara, grafičara i izdavača, kolekcionara i inih donatora prema bolnoj povijesti toga grada i njegovoj važnoj ulozi u stvaranju države. Naravno, okupljena zbirka sasvim je raznorodna po stilovima i dometima izložaka, po generacijama i poetikama izlagača. Samo su neki od darovatelja poslali djela izravnije nadahnuta vukovarskom motivikom ili određenije potaknuta tematikom razaranja i smrti, no velika većina osjetila se izazvanom i pozvanom reagirati na zov iz ugrožene sredine, na potrebu saniranja opustošenih resursa. Novi prinosi ne mogu, dakako, kompenzirati nastale gubitke, ali mogu biti obećanje novih nastojanja i nastavljanja.
Naravno, ne možemo se baviti pojedinačnim umjetničkim prinosima, no smijemo ipak napomenuti kako među autorima nalazimo i vrlo ugledna imena i zastupnike tendencija nedvojbene povijesne težine. Brojčano dominiraju, dakako, radovi na papiru: crteži, akvareli, grafike različitim tehnikama, jer su bili i najprikladniji za slanje i najpogodniji za višekratno izlaganje. Isto je tako logično da kvantitetom prevladavaju djela hrvatskih umjetnika, najbližih i najmotiviranijih za emotivnu participaciju, no utoliko je hvalevrjedniji relevantan odaziv inozemnih sudionika u donaciji (posebno onih iz Poljske i Italije). Očekivanija je pritom i nemala prisutnost radova hrvatskih autora koji žive i djeluju izvan domovine, jer ih nostalgija posebno vuče u ovakvim pothvatima.
Nekoliko inicijativa dužni smo apostrofirati jer se nameću količinom i reprezentativnošću uzoraka, panoramičnošću i antologičnošću selekcije. To su Zbirka Biškupić s velikim brojem mapa i posebnih listova, a zatim drugi tiskari i izdavači grafičkih vještina poput Brane Horvata, obitelji Straža, Josipa Radolovića, Galerije Politeo i Mladosti. Kći kipara Vanje Radauša, Tanja, darovala je čak trideset očevih crteža, a ravnateljica varšavske Nacionalne galerije umjetnosti Anda Rottenberg okupila je za vukovarski muzej prvorazrednu prezentaciju novije poljske likovne umjetnosti (na čelu s protagonistkinjom Magdalenom Abakanowicz).
Talijanska dionica najopsežnija je među stranim donatorima. Ettore i Giorgio Segato zajedno su darovali čak sedamdesetak grafika, među kojima dominiraju motivi (ne nužno: ilustracije) danteovske provenijencije. Kako među vizijama prevladavaju infernalni prizori patnje i muka, asocijativno ih možemo shvatiti i kao memento za vukovarska stradanja i žrtve, odnosno kao evokaciju ljudske patnje koja je univerzalna.
Posebnu pozornost pak zaslužuje inicijativa Getulija Alvianija, talijanskoga umjetnika konstruktivističkog usmjerenja, avangardističkih »novih« tendencija. On je pozvao 22 umjetnika iz 11 država, sve zastupnike i zagovornike sličnih tehnološko-optičkih poetika, i svi su se oni, s punim pokrićem vlastite kreativne svijesti, odazvali da doniraju svoje radove instituciji koja se zalaže i jamči kulturnu obnovu nakon ratnih strahota i destruktivnih zbivanja. Pod sloganom »za budućnost Vukovara « ta je sekcija pravi znamen okrenutosti pozitivnim – i doslovno: konstruktivnim – iskustvima, također u kozmopolitskom ozračju stvaralaca iz različitih strana svijeta. Treba se nadati da će i Vukovar što prije naći svoje mjesto u međunarodnoj razmjeni kulturnih dobara i stvaralačkih tekovina.
akademik Tonko Maroević